utorak, 01.12.2009.

Kad su se ugasile zelje,nade,snovi? Kad smo prestali sanjati i nadati se a kad smo poceli jednostavno prezivljavati docekujuci novo sutra kao jos jedan udarac u rebra..bolno ..tiho sa suzom u oku i prkosnim osmjehom na licu koji pokazuje svijetu da svi udarci koje smo vec primili i koje cemo tek primiti nisu dovoljni da odustanemo,da stanemo. Kad smo iz bezbriznog djetinjstva presli u krutu realnost i da li je ikada zaista postojalo tako nesto kao bezbrizno djetinjstvo ili smo mi imali drukciji pogled na svijet koji nam nije dopustao da vidimo svu okrutnost i realnost svijeta koji nas okruzuje.
Koliko dugo mozemo gurati tezak teret zivota uzbrdo dok nas svi losi dogadaji,sva losa iskustva i sva losa sjecanja jednostavno guraju nadolje a tek pokoje ljepo iskustvo nam pruza oslonac za jos jedan korak naprijed. Neki put cini mi se da su sve zivotne nedace koje nas s vremena na vrijeme zadese poput grude snjega. Sto je vise kotrljas to postaje veca i teza samo sto se ne kotrlja nizbrdo pomalo i lagano vec je mi na nasim ramenima guramo uzbrdo dok nam noge pomalo upadaju u blato svakodnevnih problema koji nam otezavaju svaki korak do te mjere da nam i samo stajanje predstavlja problem.
Koliko dugo mozemo tako dugo gurati nas teret gledajuci u sunce koje nas ceka na vrhu uzbrdice i koliko dugo u nama moze zivjeti nada da cemo se tog teskog tereta jednog dana konacno i rijesiti i da ce onda i nas bar malo obasjati sunce,da cemo dozivjeti neki ljepi dogadaj zbog kojeg cemo moci reci sami sebi vrijedilo je.
Ja guram upornu svoju kuglu nevolja koja je malo po malo dosegla orijaske razmjere i dok u meni sve po malo vristi,kida se i urla od boli na mom licu je i dalje osmjeh. Ne zelim pasti,ne zelim stati..ne smijem..toliko je razloga zasto gurati dalje a opet isto je toliko razloga zasto odustati..ali nadam se suncu,nadam se boljem sutra bez obzira sto me opet i opet iznova svaki dan doceka novi udarac u rebra..smijesim se dok iz mog oka suza pada u blato u kojem stojim stvarajuci jos vecu kaljuzu u koju po malo tonem gubeci pogled na sunce i zaboravljajuci kamo uopce idem i cemu se uopce nadam..po malo ali sigurno tonemo..svi mi..neki svjesni neki ne ali cinjenica je da svi mi tonemo pod teretom nasih nevolja dok nas gusi nasa realnost i nemogucnost da ista napravimo ili popravimo da nam bude barem malo bolje...i onda se opet pitam sto je to u nama sto nas tjera bez obzira na sve sto znamo da guramo dalje?

- 15:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.09.2008.

Divan pocetak tjedna

Eto nisam neko vrijeme nista pisala. Upala sam u neku kolotecinu iz koje je bilo tesko pobjec pa makar i na sekund.
Kao i uvjek moji planovi su se izjalovili a bili su tako dobri. Da pojasnim. Prvog devetog su oba dva klinca trebala krenut u vrtic a ja sam trebala sa dragim konacno nakon nekoliko godina sjest na kavu i popricat na miru bez ikakvih prekida i mamakanja oko nas. Na taj dan nam je i padala godisnjica. Jest da je u pitanju dan kad smo prohodali a ne kad smo se ozenili ali nama je taj dan jednako vazan. Na taj nacin nekako odrzavamo romantiku, podsjecamo se kako je ljepo bilo u pocetku. Sjecamo se nekih nama smjesnih zgoda i nezgoda i sl. A iskreno i fali nam malo razgovora jer nas svakodnevnica i jednog i drugog doslovce gazi. Ja sam okupirana klincima i kucom a on poslovima koji nam donose kruh i na kraju prode cijeli dan da ja radim nesto svoje on svoje a da se nismo stigli ni kako treba obratit jedan drugom. Zatim dode vecer. Klinci su zeljni tate pa se objese na njega, kasnije ih treba spremat u krevet. I na kraju kad sve zavrsimo i sa klincima i sa poslom i sa kucom nas dvoje smo preumorni da provedemo jos pola sata na kaucu pricajuci vec se kao dve klade srusimo u krevet i zahrcemo. I zato mi je taj prvi deveti bio tako prokleto vazan. I bas zato je sve moralo past u vodu.
Prvo je moj stariji klinjo cijelu noc sa nedjelje na ponedjeljak kenjkao i budio se. Tako da sam ujutro bila ko prebijena jer sam veci dio noci provela smirivajuci klinju. Ali svejedno sam se nadobudno digla i to vec u sest ujutro kako bi spremila kako sebe tako i stvari za vrtic. Zatim sam isla probudit dragog i usput sam dohvatila manjeg sina koji je vec skakutao po tati. Obukla sam ga i spremila, zatim sam isto to napravila i sa muzem a zatim sam ga poslala po veceg sina u sobu. I tad je sve krenulo nizbrdo. Moj muzic je izasao iz sobe sa facom kao da su mu sve lade potonule i sa vijescu da klinjo ima temperaturu. Divno nista od vrtica. A ja vec pomislila kako ce danas bit super dan. I sve bi bilo donekle ok da manjem taj dan nije bio prvi dan u vrticu sto znaci da mora proc ono nezgodno vrijeme navikavanja. Sto opet znaci da je vec u deset opet bio kod kuce i mamakao oko mene. Ostatak dana sam provela smirivajuci jednog i ljececi drugog klinca.
Drugi dan kad sam vec bila na rubu zivcanog sloma jer me je moje bolesno siroce cijelu noc drzalo budnom otkrila sam jednu stvar. Kad padnes na koljena i kad mislis da ne moze gore zivot ce te sutnut u jaja i pokazat ti da od goreg postoji i jos gore. Ne samo da nisam spavala cijelu noc vec sam u pet i po vec bila na nogama i tjesila klinju sa temperaturom ali i kuhala caj i pronalazila tablete za mog muzica koji je gorio od temperature i stenjao kao da je na umoru. Jel moram uopce rec da sam i ja imala temperaturu za vikend ali meni nitko ni caj nije skuhao???
Ostatak dana provela sam njegujuci bolesnike,trceci po doktorima i lagano sicezi. Pored svega jos mi crkla i ves masina. I to jos tjedan prije ali sad kad se neki dio vratio sa popravke bilo je jasno da joj nema spasa.
Rezime cijelog dana. Muz i jedan klinjo bolesni, manji klinjo hiperaktivan, kupaona zatrpana robom, kuhinja sudem a ja na putu za ludnicu.
Treci dan sam pukla. Opet sam se digla jako rano ako se uopce moze rec da sam se digla kad nisam ni legla kako treba da spavam. Nasopala sam moje bolesnike sa ljekovima, organizirala sam im dadilju i manjeg klinca vec u sedam odvela u vrtic. Iskoristila sam trenutak kad je moj dragi buncao od temperature i ukrala mu novcanik sa karticama tako da sam vec u osam bila u trgovini i birala masine. I sve bi opet bilo kako treba da moj dragi nije picajzla kad je u pitanju kupnja aparature. Tako da je moja kupnja ves masine izgledala nekako ovako. Usla sam u ducan i zatekla jadne prodavace kako jos vade krmelje iz ociju. Nabrzinu sam bacila oko na ponudu ves masina i zatim nazvala dragog. Ali tamo ko za vraga nema signala nigdje nego kod Bosch masina. Dobro nema veze, pomislim i s tog mjesta nazovem muzica. E ali njega ne zanima bosch vec sve ostalo u dijelu gdje nema signala. Sljedecih ceterdeset minuta ja sam kao kakva ludakinja trcala po ducanu hvatajuci signal i govoreci mom dragom koje modele imaju a on ih je kod kuce na netu proucavao. Usput sam se i derala kao blesava na njega jer se i najveci zemoti snalaze na netu i s googlom ali i ne moj dragi. Engleski govori ko stari slaven, taljanski uopce ne govori a na hrvatskim stranicama pise da masina koju upravo gledam ne postoji. Nakon 40 min deranja,trazenja signala i opisivanja navodno nepostojecih masina i ja i dragi zakljucujemo da tu ponuda i nije bas nesto. Odlazim u drugi ducan. Tamo mi je za oko zapela savrsena ves masina. Ima nesto digitalije pa se sve moze namjestat po vlastitoj volji sto je meni vazno, moze podjet do 7 kg i nije van nasih mogucnosti sto se tice cijene. Kostala je dve i pol milje kuna. Sva odusevljena zovem dragog. S druge strane slusalice moj dragi se bori sa isto tako bolesnim klinjom kao sto je i on sam a dadilja jos nije dosla. Sav izmoren i iznerviran govori mi da dodem doma i pustim ves masinu i poklapa mi slusalicu. Da pustim???? Drugi put??? Skoro sam od bjesa razbila mob. Zovem staru ( dadilju) podmitim je jednim parizerom ( ipak smo mi hrvati sirotinja i penzicima je i parizer nesto) kako bi se za minut stvorila kod moje cvilidrete. Zovem ponovno dragog i odlucujemo da na kraju uzmem bas tu masinu. Zatim sam hvatala prodavace da mi spakuju i utovare masinu u kombi. I pun gas letim natrag jer je vec skoro deset a treba i po malog u vrtic jos ic. Da skratim pricu dan je zavrsio tako da smo nekako ugurali masinu u kucu ja sam prala sedam masina zaostale robe a moji placljivci su se derali kao male bebe. Razmisljam sto me sve jos ceka jer ovo je bio tek pocetak jednog jako dugackog tjedna.

- 13:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Sjecanje na pocetke


Hmm... kasno navecer je i ja i moj dragi odlucili smo uvuc se u moju sobu i malo gledat televiziju. Naposljetku moji su ga vec upoznali i ne bi trebalo biti nekih vecih neugodnosti. Nakon pocetnog nagovaranja popustio je. Sjeli smo u auto i nakon kratke voznje stigli smo do moje kuce. Bio je jedanaesti mjesec i vec je bilo poprilicno hladno i kako smo izasli iz auta i udahnuli hladan zrak jos nam se vise svidjela ideja o toploj sobi,televiziji i malo mazenja. Pokucala sam na vrata i otvorila nam je moja mama. Ja koja sam ju dobro poznavala vidjela sam da se istinski trudi biti ljubazna. Svidao joj se i meni je zbog toga bilo drago. Inace mi nije bas bilo jako vazno misljenje roditelja i tko se njima svida a tko ne ali ako imas decka koji se svida starcima velika je sansa da ces se u hladnim zimskim danima moc uvuc u sobu a da oni pri tom ne njurgaju.
I tako je i bilo. Mama se uopce nije bunila a ni moj stari. Samo su ga ponudili sokom a onda su nas pustili da se povucemo. Kad smo usli u sobu prvo smo nekih desetak minuta cekali zakasnjelu reakciju mog tate. Naime zadnji put je kad smo tako usli u sobu dosao za nama, pokucao na vrata i s objasnjenjem da je on stolar skinuo vrata spavace sobe s izlikom da ih treba podmazat. Ja sam ostala sokirana moj dragi jos vise.
Ovog puta se nije pojavio pa smo se dragi i ja vec poveselili da smo dobro prosli. Sjeli smo na krevet, upalili tv i ugodno se smjestili i poceli pratit neki film. Scenu po scenu i malo po malo poceli smo se maziti. Doduse jedno oko nam je stalno bilo na vratima. Ali kako je vrijeme odmicalo sve vise smo se opustili tako da nam je srce stalo kad smo culi kucanje na vratima. Pogledala sam na sat i vidjela da je vec dobrano proslo deset. Pomislila sam da vjerojatno moji idu spavat i da zele da on ode. Nevoljko sam otvorila vrata i iznenadila se kad sam ugledala mamu punih ruku poslastica za nas. Pozvala me u hodnik i pocela mi ih davat. Prvo mi dala coca colu, ja joj rekla "Hvala". Zatim mi dala kekse, ja opet "Hvala", pa zatim jos i stapice za slucaj da moj dragi ne voli slatko ja opet ko papagaj "Hvala". I zatim secer na kraju mama mi da kondom ja opet ko papagaj "Hvala" . Sva u soku i sa stotinu upitnika iznad glave pobrala sam se u sobu. Dodem do dragog i nabrajam. Mama mi dala colu, dala mi kekse, stapice a usput mi tutnula i kondom. "Jesi za akciju?" pitam draog i nacerim se od uha do uha.
Ostatak veceri proveli smo sutke buljeci u kondom kao u neko sedmo cudo sokirani i zbunjeni. Nije da ga nismo znali upotrijebit vec nas je zbunjivalo njegovo porijeklo. Naposljetku smo zakljucili ovo je bio jos jedan posjet mojoj kuci i mojim starcima. Nista ludi ili neobicniji nego inace. A mojoj mami smo nakon koje godine priznali da je izmislila novo apstinencijsko sredstvo. Nakon takvog soka kome bi bilo do icega???

- 18:34 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 23.08.2008.

Ohola Vila

U proljece kad se sve budi, kad polja procvjetaju tada se radaju vile. Sramezljivo iz tek procvjetalih cvjetova u cik zore kad ih pozove Sunce izlaze van.
Tako je u kutku livade procvjetao najljepsi poljski cvijet a iz njega izasla najljepsa vila koje je Sunce ikad vidjelo. Pomalo je promolila glavicu van proucavajuci gdje se nalazi. Zatim je otrgnula dve - tri latice i od njih si nacinila haljinicu koju je zavezala sa paukovom niti koja se protezala u blizini cvijeta. Cijeli taj dio livade kao da je zastao na tren da bi se divio njezinoj ljepoti. Pcelica je zadivljeno zazujala prolazeci pored nje, vjetric je njezno zanjihao cvijetove oko nje da ju pozdravi a gospodin Bubamara se jos vise zacrvenio kad ju je ugledao. A ona se osvratala oko sebe pokusavajuci vidjeti cemu se svi to dive. Lagano je prvi put rasirila svoja krila i doletjela do kapljice rose pokusavajuci vidjeti svoj odraz u njemu ali kapljica je bila premalena pa se uputila do obliznjeg jezerca. Doletjevsi do njega pogleda se u vodi i vidi predivno lice ukraseno zelenim ocima preko kojih su padali plavi uvojci i pomisli " Zaista sam ljepa" . Htjela se bolje vidjeti ali i pokazati zabama koje su sjedile na lopocima pa je odletjela do sredine jezera i tu se stala promatrati iz svih uglova. Opet pomisli " Zaista sam ljepa " .
Kao i sve vile i ona je dobila svoju caroliju da sve sto dotakne postane ljepo poput nje same, dobila je dar zivota. Uvenuli list bi ponovno procvjetao, ranjena zivotinja bi ponovno protrcala a uplakana pcelica vratila bi svoj osmjeh. Ali malena vila je sve vise poklanjala paznje svom izgledu i nije marila za tude probleme. Nije obracala paznju na ostale vile i vilenjake jer ona je bila najljepsa od najljepse i tko su oni da se ona druzi sa njima.
Svako jutro je zanesena svojom ljepotom plesala na sredini jezera pokazujuci nezgrapnim ruznim zabama svoju gracioznost i ljepotu dok joj je zlacana kosa sjala poput sunca. I svako jutro ju je iz prikrajka zadivljeno pratio Mladi Viljenjak. Imao je veliko srce i sve su ga zivotinje voljele jer je za svih imao ljepu rijec i za svakog je imao slobodan trenutak. Njegova carolija je redovito bila na usluzi stanovnicima livade. I bas se on od svih vilenjaka zagledao bas u nju, ljepu ali i oholu.
Jednoga dana do Vile je dosla Glista koju je farmer nehotice kopajuci njivu povrijedio. Dosla je traziti pomoc jer je cula da joj ona moze pomoc da ozdravi ali umjesto da joj pomogne Vila je samo bijesno frknula " Zar ja ovako posebna,ljepa da pomognem tebi? Tako ruznoj i obicnoj? Ne dolazi u obzir! " . Glista se tuzno okrenula i krenula dalje trazeci pomoc a Sunce koje je sve to promatralo tuzno je zamahalo svojom glaviom. S vremena na vrijeme dolazilo je jos zivotinjica trazeci pomoc od nje ali svi su oni odlazili praznih ruku jer po njenom misljenju nitko nije bio dostojan njene pomoci, njene carolije.
A Maleni Viljenjak ju je i dalje iz prikrajka promatrao i divio joj se. Bio je zaljubljen u nju i odlucio je konacno joj to i priznati. Jedno jutro bas kad se Vila kao i obicno spremala na svoj ples sramezljivo joj je prisao i pruzajuci joj strucak cvijeca tiho zamucao " Znas da te promatram neko vrijeme, svida mi se tvoj ples. Mozemo li zaplesati skupa? " Ali Vila kojoj je srce bilo poput kamena samo se prezrivo nasmijala i uzviknula " Ti da pleses sa mnom? Ti?? Pa nisi ni kraljevic ni princ. Ti si za mene nitko i nista i zato ni ne pomisljaj da bi ja zaplesala sa tobom! Ohola kakva je bila nije vidjela ljepotu koja se skrivala u njegovom srcu. Mali Vilenjak je ociju punih suza ispustio cvijece i odletio sto je brze mogao ne gledajuci kud leti samo da ona ne vidi koliko ga je povrijedila. A Vila je pregazila cvijece isto kao sto je netom prije pregazila Vilenjakovo srce i krenula na svoj plesni podij, na sredinu jezera, kao da nikad nista nije bilo,
Ujutro kad je Sunce zamjenilo Mjesec i kad su granule prve zrake sunca stanonici livade vidjeli su tuzan prizor. Maleni Vilenjak povrijedena srca ne gledajuci kud leti zapetljao se u paukovu mrezu i pokusavajuci se odpetljati jos si je cvrsce stegao niti oko svojega tijela toliko jako da vise nije mogao ni udahnuti ni viknuti za pomoc. I sad je bio tu a njegov sjaj se ugasio. Maleni viljenak vise nije disao a njegovo srce je prepuklo od tuge. Vidjevsi taj tuzan prizor Sunce se zagrnulo crnim oblakom pustajuci da padne kisa kao znak velike tuge koja se nadvila nad cijelom livadom. Svi su se skupili oko njega i zajedno sa cijelom prirodom tiho plakali. Svi osim ohole Vile koju ta tragedija nije ni dotaknula. U njenim ocima ona nije bila kriva. " Ko mu je kriv sto nije gledao kuda ide." pomislila je. Nije se ni potrudila doc do njega i podijelit tugu sa ostalima. Samo se sakrila ispod poveceg lista negodujuci sto joj je kisa omela jutarnji ples.
Sunce koje je posebno voljelo Malenog Vilenjaka pozvalo je Kralja Vilenjaka da porazgovaraju i odluce o odgovarajucoj kazni za Vilu. Nije im trebalo puno da odluce sto ce. Pozvali su gospodina Krticu u pomoc da im iskopa podzemne odaje a zatim su pozvali i Vilu. Na prevaru su je odveli dolje govoreci joj da su joj sagradili dvorac dostojan njene ljepote. A kad je Vila prosla kroz vrata podzemnih odaja odjednom su se na nju obrusili ostali vilenjaci. Oduzeli su joj njezine moci jer ih nikad nije ni zasluzila, otrgnuli su joj krila da vise nikad ne poleti i odrezali joj predivnu kosu da je nitko vise nikad ne pogleda i ostavili je samu unutra . Izlazeci su zatvorili teska vrata za sobom koja su zakljucali carolijom da ih nikad nitko vise ne otvori. I tek tada, zaprljana od blata,prepustena sama sebi daleko od Sunca i svega njoj poznatoga Vila je postala svjesna svoje oholosti i svojih zlih dijela. Postala je svjesna svoje okrutnosti koju je pokazala prema stanovnicima livade ali i prema Malenom Vilenjaku. Sjela je na kamencic i gorko zaplakala.
I jos dan danas kad zivotinjice produ pored podzemnih odaja cuju tihi plac Vile koja nije znala voljeti nikoga osim sebe.

- 16:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Zalopojke jedne kucanice

Neki put sam luda od svoje svakodnevnice. Jednostavno me dovodi do ludila ponavljanje jednog te istog posla svaki dan u gotovo isto vrijeme. Dignem se oko sedam i dok jos ni ne otvorim oci kako treba vec sam za sparhetom ili prekopavam po frizideru u potrazi za doruckom za klince i muza. Negdje taman kad otvorim jedno oko pocinje natezanje sa vecim sinom i rat oko odjevanja za vrtic. Ovo mu nije ljepo, ono nije zuto a ono trece pak ne zeli ni vidjeti. I zatim vodim slican rat i sa muzem. Ovo nije moderno, a ovo je malo zguzvano i gotovo uvjek se potrefi da bi obukao bas ono sto sam sinoc gurnula u masinu da bi se opralo. U kvarat do osam ih jedva jedvice jednog uplakanog a drugog natmurenog zbog finalnog odabira odjece izguram kroz vrata van i hvatam se manjeg sina koji je odlucio da bas danas zapocne sa svojom novom ludom fazom. Pokusavam ga nahranit sa hrenovkama koje obozava ali eto bas od danas on ih vise ne voli. Dajem mu sok jer on ne voli mljeko ali on odguruje sok i naravno preliva ga preko cijelog stola. Dok se ja borim sa slapovima soka koji se preljevaju preko ruba stola stvarajuci u kontaktu sa prljavim podom ljepljivu masu moj sin mrtav hladan hvata ostatak kakaa od starijeg i pijuci ga bljedo me gleda kao da me pita "Pa sto je? Zar ne znas da ja od danas ipak pijem mljeko?? ". Od muke otvaram i ono drugo oko koje je do sad jos uvjek spavalo. Dok sam ja pocistila nered koji je nastao proljevanjem soka moj maleni se sam posluzio i najeo sa ostacima dorucka koji je ostao iza muza i veceg sina.
Devet sati. Moj maleni radi nered na jednoj strani stana dok ga ja pokusavam pocistit na drugoj. Najgore od svega je da ja jos nisam vidjela svoj odraz u ogledalu sto znaci da se nisam ni umila ni pocesljala a isto tako stoji cinjenica da sam jos uvjek u pidami. Tihi ocaj.
I taman negdje oko deset kad sam konacno kolko tolko uspjela dovest u red kucu presvlacim klinca za setnju i naravno dok sam se ja okrenula on se pokenjao u cistu pelenu. Naravno ponovno ga presvlacim vec luda od svega.
Deset i kvarat . Kuca je recimo pospremljena , klinac je cist i uredan ali ja sam naravno jos uvjek u pidami. I taman kad se odlucim pozabavit sa svojim izgledom netko pokuca na vrata. S obzirom da moja mama zivi kat nize logicki zakljucujem da je to ona i otvaram vrata i ja se sokiram sto vidim svekra pred vratima a on se sokira sto vidi mene rascupanu, neumivenu u pidzami. Njegov zakljucak je naravno taj da ja ne radim nista, nisam se cak ni uspjela obuc sto znaci da sam se vjerojatno tek digla. Bas je sad dosao da nesto potpisem za firmu. Zovem ga unutra ali on od soka ne zeli ni uc. Pomislim kako divno, zapoceo je jos jedan moj dan.

- 10:05 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Prica jedne sanjalice

Eto stojim na nekom glupom raskrizju u zivotu a najgore mi je od svega sto sam sama sebe dovela u ovaj polozaj. Imam osjecaj kao da bacam zadnjih sedam godina zivota u vjetar i jednostavno sam nemocna da zaustavim samu sebe. Oduvjek sam znala sto zelim, kojim putem ici, sto raditi. A sad.. sad sam se izgubila. I sve to zbog pokoje ljepe rijeci, jednog pogleda, jednog osmjeha.
Vec jako dugo sam u vezi sa svojim deckom. Bio je uz mene i u nekim najtezim zivotnim situacijama i znam da me voli. Ali, kvragu zasto uvjek postoji to nesretno ali, on je postao nekako mlak, jednostavno nekako se izgubila ona car, ono nesto ili je mozda tako oduvjek bilo a ja sam bila prezaljubljena da vidim stvarnost zaista ne znam. A sad je jos gore od kad se on usetao u moj zivot. Od onda i one svakodnevne sitnice koje su me cinile sretnom su nestale i to opet mojom krivicom. Pocela sam nesvjesno umanjivat njihovu vaznost i na kraju su i one kao i sve ostalo izgubile smisao. Sad je covjek koji stoji pored mene vec sedam godina u nevjerojatno kratkom roku u mojim ocima postao stranac. Odgurnula sam ga od sebe a istinskog stranca sam idealizirala i pretvarala u nesto sto nije. Gradila sam neki njegov nepostojeci kip, stvorila sam osobu kakvu sam zeljela vidjeti a ne kakva je on zaista bio da bi se na kraju cijeli taj njegov prikaz razrusio ispred mene i ostao samo blatnjavi prah. I ako se pitate da li sam s njim prevarila svog decka ne , nisam. Izmedu nas nije bilo nista, nikad. Osim pokojeg razgovora u kojem smo si znali otvarati dusu ili da budem preciznija ja sam otvarala dusu a on je lagao. Govorio je sto sam zeljela cuti kako bi mi se priblizio. Ja sam sanjarila o necem puno vise od pukog flerta a on je samo htio jos jedan trofej na stalazi. I sad sam povrijedena, boli me i srce i ponos. Dozvolila sam mu da se poput bolesti uvuce pod moju kozu i sad placam na zalost previsoku cijenu. Izgubljena sam. Dozvolila sam da se moji osjecaji prema pravoj ljubavi razvodne i sad kad se pokusavam vratit u njegov zagrljaj ne osjecam nista i zato me grize savjest. Gledam ga u oci i ne vidim njega vec ono smo sam skoro dopustila da se dogodi i najrade bi sjela na pod i zaplakala poput malog djeteta. A ne smijem jer bi onda on sve shvatio a to bi ga uzasno povrijedilo. I zato sam odlucila nosit svoj kriz dokle god mogu. Pokusat cu obnovit svoje osjecaje jer on to zaista i zasluzuje a svoju zabludu su zakopat negdje duboko, negdje gdje je se vise nikad necu sjetit, gdje me vise nikad nece dirnuti u srce. Opet cu se vratiti na zacrtani put, krenuti cu dalje nadajuci se najboljem jer nista drugo mi i ne preostaje...samo ici naprijed

- 00:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

Ljubavna igra

Osjetila sam njegove dodire na svom tijelu. Bila sam mu okrenuta ledima i odjednom se njegova ruka nasla na mojim bedrima i poput nestrasnog paucica penjala se i uvlacila pod moju spavacicu a ja sam se poput vragolaste djevojcice osmjehnula i prihvatila igru. Malo bi se priblizila, malo odmaknula mameci ga da se usudi krenuti dalje. Okrenula sam mu se a njegove ruke su se bacile u istrazivanje mojih oblina. Probudili smo strast koja je cucala u nama, tiho smo se hihotali dok su nam se tijela ispreplitala. Obozavam njegove dodire koji su tako cvrsti, snazni strastveni . Obozavam njegove poljupce zbog kojih kao da tonem u moru ljubavi nosena snaznom strujom osjecaja koji na neki nekontrolirani nacin kontroliraju sa mnom i tjeraju me da radim upravo ono sto on hoce. Volim tu nasu borbu u kojoj na trenutke pobjedujem ja a na trenutke on.
U toj nasoj borbi neprimjetno je nestala odjeca koja nas je sputavala i sad smo bili goli jedno pred drugim. Gledali smo se u oci poput dva protivnika koji iskusavaju jedno drugo. I tako grubo a opet tako njezno postali smo jedno. Jedno tijelo, jedan um , jedna dusa. Sljedili smo ritam srca dok smo se gibali zagrljeni,potpuno mokri od znoja, od uzitka, tiho stenjuci dolazeci do vrhunca. Ali ja naglo na sekund stajem i opet ga gledam u oci izazivajuci ga, tjerajuci da prijede svoje granice a onda jos snaznije nego prije nastavljam. Njegove ruke se od jacine stiska gotovo stapaju sa mojim tijelom dok me drzi, dok se bori sa mnom za prevlast, za malo kontrole. Nasi uzdasi postaju jaci,pokreti jos brzi dovodeci nas do kraja. Gotovo teatralno mu padam na prsa dok moje srce poput bubnja odjekuje tik do njegova praceno zvukom nasih uzdaha. I s tom melodijom nase ljubavi ja se poput malog dijeteta scucurim u njegov zagrljaj, sklopim oci i zaspim bezbriznim snom.

- 00:25 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.08.2008.

Ljetna noc

Lezali smo skupa u krevetu. Posvadali smo se danas oko neke gluposti, vazne ili nevazne nije bitno. Nisam mogao spavati, opet me lagano mucila astma pa sam u nekom polusjedecem polozaju bio naslonjen na jastuk i promatrao je kako spava. Sad mi je bilo zao sto je zaspala ljuta na mene. Razmisljao sam o tome da je probudim i rijesim probleme koji su nastali ali bilo mi je zao. Spavala je poput malene djevojcice scucurena na svojoj strani kreveta dok joj je plava kosa skrivala usnulo lice. Disanje mi je postajalo sve teze a toplina ljetne noci nije mi isla u prilog i uskoro sam pistao poput pokvarene frule. Prsa su mi se poput ogromnog mijeha cas napuhnjivala cas ispuhnjivala u potrazi za bar malo zraka ali kolko god sam se trudio zraka jednostavno nije bilo dosta. Vise mi ni polozaj na jastuku nije pasao pa sam u potrazi za boljim polozajem i svjezijim zrakom zavrsio na balkonu. A pored toga nisam je htio probuditi svojim dahtanjem, nisam htio da se nepotrebno zabrine mada je ovog puta napad bio poprilicno jak. Na putu prema balkonu sam sa sobom uzeo i pumpicu ventolina mada sam vec odavno presao dozvoljenu dnevnu dozu. Tako sam neko vrijeme stajao bosih nogu na hladnim balkonskim plocicama dok su pred menom igrala svjetla grada. Ali ja nisam vidio ljepotu noci, bio sam u nekom poluvegetativnom stanju i sve misli sam usmjerio na disanje. Uskoro sam se poput vrece srusio na pod dok sam boreci se za dah grcevito stiskao pumpicu u ruci koja ocigledno nije pomogla koliko je trebala. Osjecao sam se tako sam, usamljen. Razmisljao sam kako se nismo trebali posvadati a kad vec jesmo kako smo to trebali razrijesit prije spavanja jer onda se ne bi ustrucavao da je probudim i sad bi bila tu pored mene. Grlila bi me i svojim toplim ocima bi me grijala i davala snagu za sljedeci dah. Ovako sam bio sam , ocajan jer mi se stanje iz trena u tren sve vise pogorsavalo i svjestan da kad bi sad i htio ju pozvat ne bi mogao jer u meni vise nije bilo dovoljno snage da se podignem i pozovem ju. A i mozak se poigravao sa mnom. Zbog pomanjakanja kisika poceo sam na neki nacin vegitirati, buljiti u jednu zamisljenu tocku i jedino cega sam bio svjestan je bio zvuk mog disanja koje je bilo nevjerojatno plitko i brzo kao i zvuka svoga srca koje je ocajnicki pokusavalo pratit ritam mojih pluca. Ne znam koliko sam dugo tako sjedio, mora da je bilo poprilicno dugo jer sam vec poprilicno promrzao do trenutka kad mi se stanje pocelo smirivat. Nekako sam se odvukao do kreveta a da ni sam ne znam kako. Bio sam umoran i oci su mi se vec same od sebe pocele sklapati bez obzira na to sto moje disanje jos uvjek nije bilo kako treba. Uvukao sam se u pokrivac pored nje. Jos je spavala, malo se pomaknula pa sam joj sad mogao vidjeti lice koje je bilo lagano obasjano mjesecevom sjvjetloscu. Opet sam pomislio kako je ljepa i kako nije u redu sto smo se posvadali. I tako razmisljajuci sam zaspao.
Ujutro sam jedva docekao da se probudi. Jos mi nije bilo skroz dobro i zato sam ocajnicki trebao njezin zagrljaj, njezinu toplinu. Kad sam primjetio da je otvorila oci priblizio sam joj se i stisnuo se uz nju. Poceo sam joj pripovjedat sto sam nocas sve prozivio, kako sam se osjecao koje su mi sve misli letjele kroz glavu. Rijesili smo nasu malenu svadicu i prvi put se tijekom svog napadaja astme nisam osjecao sam. Netko je bio pored mene. Netko mi je davao snagu za sljedeci dah. Bilo je tako ljepo biti u njenom zagrljaju i crpiti snagu iz nase ljubavi.

- 17:22 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Ratna prica

Sjedim za stolom. Opet sam polupijan ali takav sam u biti non stop vec dugo, predugo. Cujem ljude kroz prozor. Opet su se susjedi skupili na klupici koja se ko za inat nalazi bas ispod moga prozora. I opet ko i uvjek tracaju pola susjedstva. Ali danas sam im ja na redu. Tiho sapcu, nesvjesni da sam ja u kuci, kako bi se trebao pomaknut, nac neki posao, kako bi se trebao pokrenut. Ali ne obazirem se. Ne znaju oni nista o meni, ne znaju oni moju pricu a iskreno mislim da ju ni ne zasluzuju znati.

Rodio sam se u okolici Vukovara. Bio sam najmladi od troje djece. I za razliku od inace najmlade djece u familiji nisam bio pretjerano pazen i mazen. Mozda zato sto trece dijete u skromnoj seljackoj obitelji bilo pa skoro i previse. Zavrsio sam samo osnovnu skolu jer se trebalo uhvatit posla, trebalo je odrzavat imanje. U to doba to mi nije predstavljalo neki problem. Na selu je uvjek bilo posla i nije trebalo bit previse ucen da bi se prekopala njiva ili pomuzla krava. Sa dvadeset i tri god zagledao sam se u mladu, ljepu curu. Imala je svega sedamnaest godina ali znala je sto je tezak zivot jer njeni roditelji nisu imali previse. Moja familija je bila znatno bogatija ali njen materijalni status nikome nije smetao jer je bila radisna, nije se bojala uhvatit bilo kojeg posla i ne bi posustala dok ne bi zavrsila zapoceto. Ubrzo smo se ozenili i ostali smo zivjeti kod mojih roditelja sa kojima je jos zivio i brat. Kako nam je stara kuca postajala sve tjesnija odlucio sam sagraditi prostraniju kucu. Zemljista je bilo dovoljno. Novac za materijal se vec nekako smogao a prijatelji i susjedi su pomagali u gradnji. Uskoro sam postao otac predivne kceri a ubrzo nakon nje dosla je jos jedna malena. I nitko nije bio sretniji od mene. Imao sam dvije princeze, predivnu zenu, gradila se kuca. A onda je dosao prokleti rat i sve se odjednom promijenilo. Imao sam osjecaj kao da gubim tlo pod nogama. Sve sto je do jucer bilo sigurno za mene i moju familiju , za nasu buducnost vec sutradan vise nije postojalo. Susjedi sa kojima sam gradio kucu odjednom su postali neprijatelji, a ja sam se poceo bojat za svoju familiju. I mislim da nikad necu zaboravit bespomocnost koju sam osjecao u tom trenutku. Zaredali su se dogadaji koje nikako nisam mogao kontrolirati.

Jedno rano jutro oglasila se neka jeftina sirena. Zavijala je poput stare gramofonske ploce. Prenuo sam se iz sna, probudio zenu sa naredenjem da uhvati cure i odnese ih u podrum a ja cu probudit babu, dedu, brata i pokupit par stvari pa eto i mene. Zena je uhvatila djecu iz kreveta i u pidami ih ugurala u podrum. Ja sam uspio ugurat unutra majku i brata ali otac je negdje otrcao. Trebalo je nesto spremit, nekog obavijestit. Ni sam se ne sjecam sto mi je doviknuo kad je istrcao kroz vrtnu kapiju. Sjecam se samo da su ga za par sati neki vojnici na nosilima donjeli sa povecom rupom na trbuhu, mrtvog. Uzbuna je jos vrijedila, cijela obitelj je bila skucena u maloj podrumskoj prostoriji koja je vonjala na vlagu i strah. Tu su mi unjeli oca i stavili ga na stol i otisli. Prosli su jos sati prije nego sto je bilo dovoljno sigurno da se izade van po neku plahtu da ga se prekrije. Do tad su njegove prazne oci zurile u nas, lice mu je bilo nekako cudno, izobliceno , mrtvo. A o njegovom trbuhu i iznutricama necu ni pricati. I moja majka,i brat i zena i djeca i ja, svi mi smo stajali oko njega cekajuci prestanak uzbune dok je njegova krv u nevjerojatnim kolicinama curila sa stola. Uskoro smo svi stajali u njegovoj krvi, uplakani ,sokirani ,prestraseni jednom rijecju izbezumljeni. Ni kad smo ga pokrili plahtom nismo mogli sakriti cinjenicu da je on tu, izmedu nas, mrtav.

Po prestanku uzbune doslo je nekolicina susjeda,muskaraca da me pokupe da idem sa njima na strazu. Tamo sam proveo tri dana i sto sam tada dozivio necu ni pricati jer je to neka sasvim druga prica. Moja zena je sa djecom jos neko vrijeme ostala sa mojom majkom a zatim je da bi makla djecu od mrtvoga dede otisla kod susjede u podrum gdje su bile smjestene jos neke zene i djeca. Ali djeca ko djeca nisu shvacala sto je rat i nisu htjela biti tiho.Do jucer su se igrala i bezbrizno trcala po poljima a sad su bili tu. Zatvoreni i nagurani u neki podrum s minimalnom kolicinom hrane i pica. Uplakani i zbunjeni vikali su i bili preglasni na zalost. Srecom moja zena je shvatila da tu nije pametno ostati i u zadnji tren je pobjegla sa jos jednom zenom i njenom kcerkom. Kasnije se pricalo da su u podrum upali vojnici i pobili sve koji su se u tom trenutku tamo zatekli. Moja obitelj je bjezala kroz selo a moje kceri su zapinjale o tude leseve dok su im noge gackale po njihovoj krvi. Prizore koje su tada vidjele ostale su im dozivotno urezane u njihove malene umove iako je jedna imala samo 4 a druga 6 god. I dan danas se bore sa duhovima rata. U zadnji tren su utrcale u polje kukuruza i krenule u smjeru susjednoga sela. Druga majka sa jednom kceri je zapinjala i stalno padala i zato je bila znatno sporija. Kad mi je zena vec dosta odmakla od nje cula je kako su je uhvatili neprijatelji. Cula je njeno i kcerino zapomaganje dok su se na njih poput divljih zvijeri penjali prljavi ,smrdljivi vojnici iskoristavajuci kako majku tako i jedva desetogodisnju kcer. Njihovi krici su ih jos dosta dugo pratili i kad su vec utihnuli moja zena ih je znala neki put cut u svojim mislima, u svojim sjecanjima koja na zalost nikako da izbljede. Nije se htjela vracat da joj pomogne jer je znala da pomoci nema i samo je jos cvrse stisnula dvije sitne ruke mojih kceri i povukla ih jos brze kroz kukuruze ne obazirujuci se na njihov plac, na njihovo zapinjanje u blatu jer je znala ako stanu gotovo je. Jedva su se domogle susjednoga sela, skroz blatne i prljave. Tu su se ukrcale na kamion za svinje. Bio je pun izmeta i smrdio je ali je vodio jos dalje u drugo selo gdje neprijatelj jos nije prodro. Tamo su nasle utociste gdje sam ih na posljetku i ja nasao. Kasnije smo se konvojem domogli Zagreba.

Konacno smo bili na sigurnom ali ono sto smo prosli na svakome od nas je ostavilo neizbrisivi trag. U meni je nesto puklo, nesto se promijenilo. Slika moga oca,njegovih ociju bez duse kako bulje u mene nece nikad nestat kao ni slike leseva na ulici i rijeke krvi. Popio sam samo jednu casicu samo da na trenutak maknem te slike. I tako sam casicu po casicu dospio tu. Daleko od svojeg imanja, svoje nikad zavrsene kuce. Zena mi radi i po tri posla da bi pokrila sve troskove, kceri su se rasule po svijetu. A ja gledam u dno case. Nisam uspio spasit oca a mozda je bila dovoljna jedna rijec vise da ga zaustavim onaj dan , mozda sam nekako mogao obraniti snove svoje obitelji i zadrzat je na okupu ali nisam. I zato sam sad tu sam, polupijan za stolom ispred poluprazne case dok me ljudi ogovaraju pod prozorom. Sam i izgubljen, bolestan. I kad mi netko pokusa prici ja ga tjeram dalje. Ne trebam pomoc, ne zelim biti trijezan, ne zelim vise nikad vidjet one slike..i zato naginjem bocu i otpijam jos jedan gutljaj u nadi da ce one nestat.

- 17:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.08.2008.

Zasto sam to ucinila

Vracam se u klupu, na svoje mjesto s rezultatom testa. Sjedam pognute glave i smisljam bezbroj opravdanja za dobivenu ocjenu , nesvjesno guzvam papir i mrmljajuci tiho izgovaram opravdanja. Ne marim za tude poglede, navikla sam na njih. Navikla sam isto tako i na ocjene koje nisu bas bajne. Doslovce sam se iskljucila na par trenutaka, cijeli razred je nestao. Mrzim cijeli svijet, mrzim sebe. I tako razmisljajuci docekala sam mali odmor. Docekala sam onih 5 odvratnih minuta koji provedem gurkajuci se na hodniku seleci se iz razreda u razdred drzeci se nekog glupog rasporeda koji mi diktira dan. Uhvatila sam par sekundi i otisla u wc popit malo vode. Otvorila sam spinu i pricekala par trenutaka. Odjednom me neko gurnuo. "Hoces li?" Zapitala me cura sa prijezirnim osmjehom na licu. Pogledala sam je krajickom oka. Bila je ljepa,duge plave kose,savrsenih crta lica. Pored nje su stajale jos dvije cure ali bilo je jasno da je ona "alfa" . Bila je glavna i ostale su je sljepo sljedile . I one su mi dobacile par pogrdnih rijeci ali ja sam opet odlutala na par sekundi i nisam cula njihove komentare. Odlutala sam u onom trenutku kad sam ugledala u ogledalu svoj odraz. Nisam nikad bila ljepotica. Bila sam obucena u vec iznosenu odjecu, demodiranog kroja,groznih boja. Moja majka se trudila kolko je mogla,recimo. Ali nikad nije imala bas previse stila,bilo joj je vazno da nisam gola i bosa a u sto sam tocno obucena nije vazno. Uostalom nije ni imala previse novca. Otac je uvjek nesto petljao sa poslom, novca nikad nije imao dovoljno. Bar ne za mene. Naslo bi se nesto ekstra ali to je bilo rezervirano za ljubavnice, za pokoju kavu, za sve po malo ali ne i za mene. I zato je moj izgled bio poput iskrivljenog odraza u zrcalu. Pored svega jos sam nosila i protezu i naocale koje je moja mama uzela iz kutije za crveni kriz. Nonice su donirale stare naocale a ja sam ih dobila. I zato sam odlutala u onom trenutku kad sam se pogledala u ogledalu. Prema ljepotici iza mene ja sam bila ruznija od ruznog paceta. Ponovno me udarila u rebra. " I? Sto je? Spavas?" . Opet se pogrdno nasmijala. U tom trenutku je zazvonilo zvono i ja sam se poput prljavog otiraca za noge sutke odvukla u razred. Sat matematike,fuj. Taj mi predmet zaista nije isao. Od 45 minuta kolko je sat trajao ja sam 40 minuta provela sanjareci. Mrzila sam sama sebe. Moj zivot je bio ocajni niz jos ocajnijih trenutaka natrpanih u 12 godina mog zivota u kojem je bilo ljepih trenutaka koliko je i prstiju na jednoj ruci. Ostale trenutke su popunjavale obiteljske svade, zaradene ili nezaradene batine,strah,ljutnja,mrznja. Ukratko i ne bas ljepim rijecima moj zivot iz mog kuta gledanja u tom trenutku je bio hrpa govana. Nitko me nije primjeciavao a kad bi me i primjetio dobila bi tek poneki pogrdni komentar, prijeki pogled, kiseli osmjeh. Bila sam nepopularna ,ruzna cura sa babskim naocalima i protezom u iznosenoj odjeci. Divno,bajno,krasno. Triput hura za mene.
Izmedu mojih sanjarenja i jos pokojeg zvona dosao je veliki odmor. Pola sata za nesto pojest. Spustila sam se u menzu u prizemlju i stala za nas stol,stolica nije bilo. Cekala sam da dezurni ucenik donese marendu. Prosla je jos koja minuta i naposljetku sam sama otisla po pladanj sa sendvicima. Donesla sam ga i uzela svoj sendvic. Pocelo je podsmjehivanje i ruganje. Meni, koja sam imala obroke kakve sam imala jer je majka radila a otac se nije bas brinuo za moju prehranu, sendvic je itekako prijao. Drugi su se sa njima gadali ili da budem preciznija gadali su mene. Jos jednom triput hura za mene. Uzela sam salicu caja i otpila par gutljaja prije nego sto je u njega doletio poveci komad prozvakanog kruha. Oci su mi se napunile suzama. Nije mi smetala cinjenica da me neko gadao vec mi je smetalo sto sam ostala bez svog toplog caja. Bilo me sram uzet novi tako da sam sa suzama u ocima na suho progutala zadnji griz sendvica. Opet zvono. Ne znam zasto ali kad bi ga cula uhvatila bi me jeza. Sva bi protrnula. Uputila sam se prema razredu a u glavi mi se rojilo miljun misli i ni jedna nije bila ljepa. Sve su bile mracen,tuzne pune suza , necujnih krikova i vapaja za pomoc koji nitko nikako da cuje. Kad bi me bar netko primjetio ali na pozitivan nacin. Samo jedna ljepa rijec razmisljala sam dok sam se uspinjala stepenicama prema razredu. Zadnji sat je bio sat kemije. Jos jedan predmet koji mi nikako nije isao u glavu. Cekala sam ono prokleto zvono da mogu ici kuci. I sto sam vise razmisljala o kuci osjecala sam se sve gore. Kad bi me neko bar primjetio. Opet me muce one misli,u mojoj glavi je zaglusujuca buka . Nisam cula ni profesoricu kad me nesto pitala . Ispala sam opet totalni kreten. Jos jednom hura za mene.
Odvonilo je i zadnje zvono za danas, bar po mom rasporedu. Osjecala sam se jadno,sugavo , bezveze. U meni je sve vristalo, misli su mi letjele s jedne strane glave na drugu. Zaglusujuci krici su se lomili u meni a ja sam poput zombija tiho hodala dalje. Odjednom se pored mene stvorila jos jedna cura. Isla je sa mnom u razred i ko i ja ni ona nije bila olicje popularnosti. "Idemo skupa kuci?" upitala me. Samo sam joj potvrdno kimnula glavom. U biti nismo zivjele ni blizu ali ja sam prolazila pored njenog stana kad bi odlazila na autobusnu stanicu. Pridruzila mi se i nesto pocela prepricavati a ja sam ispraznog pogleda koracala pored nje i u znak potvrde da je slusam klimala sam glavom. Ali nisam je slusala. Mucile se me moje misli. I iz te zaglusujuce hrpe glasova u mojoj glavi naposljetku izdvajam jedan jedini glas. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic tolko tiho da je parao zaglusujucu buku ostalih glasova u mojoj glavi. Stale smo na cesti. Trebalo je prijeci preko,pretrcati jer tu nije bilo pjesackog prijelaza. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic zaglusujuce tiho i nevjerojatno brzo. U djelicu sekunde glasic je odjeknuo tisucu puta. I sve se dogodilo u sekundi. Odjednom sam se osmjehnula. Cura pored mene prestravljeno me pogledala shvacajuci da se nesto sprema. A ja sam s osmjehom na licu zakoracila ispred auta koji je dolazio. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic. Uporno,tiho. A ja sam se smjesila jer je odjednom buka utihnula i u jednom djelicu sekunde sve je bilo kako treba. Glasova vise nije bilo, netko me konacno primjetioi ja sam bila sretna. Sjecam se uzasnutih lica djevojke ali i vozaca. Sjecam se srece u tom djelicu sekunde u kojem kao da je vrijeme stalo. Zakoracila sam pred jureci automobil s osmjehom na licu. Konacno sam nasla tisinu,mir. Bilo je tako ljepo, sve je imalo smisla i nista vise nije bilo vazno. Samo tisina koja me je okruzivala. Samo ona je bila vazna.

- 10:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Moje price su moje misli.. one nisu nista manje ali ni nista vise.. one su moj osvrt na svijet u kojem zivimo i dok neki samo prolaze kroz zivot ja svako tolko volim zastat i razmislit o nekom trenutku bez obzira kolko je taj trenutak mozda vazan ili nevazan za neke druge..
Za mene ne postoje nevazne stvari... svaki dogadaj nosi neku skrivenu pouku.. svaki pokret,gestu ,cin kad napravimo ako zastanemo i razmislimo o njima sljedeci put ponovit cemo ih jos bolje.. zastajuci i razmisljajuci o proslim trenucima i dogadajima poboljsavamo buduce i na neki nacin tako usavrsavamo umjetnost zivljenja..
Ne postoje nevazne stvari..osmjesi,suze,geste,pokreti sve su to karike u nevidljivom lancu koji nazivamo zivot i kolko ce nas lanac bit dug i cvrst odlucuju upravo ti mali beznacajni trenuci..zato vrijedi zastat i promotrit svijet oko sebe.. tek tada cemo moc rec kolko je on uistinu okrutan ili ljep..